DUGOŽIVAC

Nijedan živi organizam nije toliko ekstreman kao naša maskota DUGOŽIVAC – tardigrada.

Zbog zdepastog izgleda, dugoživce često nazivaju „vodenim medvjedićima“. Pod mikroskopom podsjećaju na bucmaste, gnjecave medvjediće koji se gegaju okolo na četiri para nožica, od kojih svaka ima više nastavaka nalik kandžama. Općenito govoreći, dugoživac može narasti do 1 mm. Ali nije sve u veličini: ova sićušna stvorenja puno su izdržljivija od recimo prosječnog medvjeda.

Dugoživce su smrzavali i odmrzavali, pekli i kuhali, napadali RTG zračenjem, stavljali u vakuum te izlagali tlaku koji višestruko većem od onoga u najdubljim brazdama u oceanu. Oni mogu podnijeti gama zračenje, nedostatak kisika i snažan udar solarnog vjetra. Mogu preživjeti bez hrane ili vode duže od deset godina te sasvim lijepo žive na temperaturama višestruko višim od temperature ključanja vode ili u hladnoći daleko ispod nule. Čak i kad su temperature tek nešto više od apsolutne nule (-458° F ili -272° C) dugoživac može preživjeti stanovito vrijeme prije nego što počne osjećati negativne utjecaje. Ukratko, dugoživci mogu podnijeti uvjete u kojima bi većina drugih živih organizama smjesta umrla.

Kako dugoživci mogu preživjeti u takvim ekstremnim uvjetima?
Jednostavno. Tako što umru… ili barem dođu jako blizu smrti.

Suočeni s ekstremnim uvjetima, dugoživci ulaze u neku vrstu hibernacije koja se još naziva i „kriptobioza“. To je stanje slično smrti u kojemu dugoživac gotovo potpuno gubi tjelesnu tekućinu (izgubi više od 99% vode). Za divno čudo, dugoživci mogu preživjeti u suspendiranoj animaciji više godina. Tada, ako ih se ponovno uvede u prirodniji okoliš, oporavljaju se za samo nekoliko sati. Ono što još više iznenađuje jest da su dugoživci u tom stanju gotovo potpuno neprobojni za sve opasnosti koje dolaze iz okoliša.